A. Tko stvarno ima ovlast odlučivanja?
(formalna odgovornost ≠ stvarna kontrola)
- Tko je u ovom trenutku ovlašten zaustaviti rad ako procijeni da uvjeti nisu sigurni?
(ime/funkcija, ne “prema aktu”) - Je li ta osoba fizički ili operativno prisutna na mjestu rada kada se posao izvodi?
- Zna li ta osoba da ima ovlast zaustaviti rad – i je li je ikada stvarno koristila?
- Postoji li ijedan realan razlog (rok, pritisak, hijerarhija) zbog kojeg ta ovlast u praksi ne bi bila korištena?
➡️ Ako ovlast postoji samo formalno, kontrola ne postoji.
B. Provodi li se ono što je propisano?
(kontrola se vidi – ne pretpostavlja)
- Jesu li propisane zaštitne mjere stvarno uspostavljene na mjestu rada, a ne samo navedene u dokumentima?
- Koristi li se radna oprema, zaštitna sredstva i postupci točno onako kako su definirani – bez improvizacija?
- Postoji li razlika između “načina rada na papiru” i načina na koji se posao stvarno izvodi? Ako da – zašto se tolerira?
- Je li netko stvarno provjerio uvjete rada neposredno prije početka posla, ili se pretpostavlja da su isti kao ranije?
➡️ Ako se oslanjaš na pretpostavke – nema kontrole.
C. Kako sustav reagira na odstupanje?
(ovo je ključni dio)
- Što se u praksi događa kada se uoči odstupanje od propisanih uvjeta – rad se zaustavlja ili se “ide dalje”?
- Postoji li jasan, prihvaćen i realan “stop-mehanizam” koji se može aktivirati bez posljedica za pojedinca?
- Jesu li slična odstupanja u prošlosti normalizirana (“tako se to kod nas radi”)?
- Bi li se, u slučaju incidenta, moglo dokazati da je sustav pokušao spriječiti rad u nesigurnim uvjetima – ili samo da je imao dokumentaciju?
➡️ Ako sustav reagira tek nakon događaja – kontrola je retroaktivna.
Završna procjena (obavezno)
Na temelju odgovora, označi jednu tvrdnju:
☐ Postoji stvarna funkcionalna kontrola na mjestu rada
☐ Kontrola formalno postoji, ali se u praksi ne koristi
☐ Kontrola ne postoji – postoji samo formalna usklađenost
Ako ne možeš jasno označiti → to je već nalaz.
